“…nema stanke zareza točke kada dišem”, govori Predrag Finci na samom početku svoje Emigrantske slikovnice opravdavajući u startu slike na svojim stranicama, koje su kristalno jasne iako često bez ikakve interpunkcije i poštovanja pravila velikog slova na početku rečenice/teksta, pa čak ni književne forme. Ovo nije ni roman, ni zbirka priča, niti biografija samo. Slike u ovoj knjizi ređaju se nekada kao eseji, nekada kao poetski zapisi, nekada u stihovima. Sve su oslikane, kako naslov i oprema knjige najavljuju, rukom emigranta, ne samo onog prostornog, geografskog, već migranta kroz vreme (sećanja) i reči (jezik). Na naslovnoj stranici knjige, stilizovane mape …
Svako je sam
