Izuzetan književni događaj od prvorazrednog značaja za crnogorsku kulturu jeste činjenica da je poema mlade pjesnikinje iz Zete, Jane Radičević, objavljena u prevodu na njemački, u austrijskoj izdavačkoj kući Edicija Tanhojzer (Edition Thanhäuser) iz Otenshajma (u kojoj su se gotovo u isto vrijeme pojavile i zbirke Ilme Rakuse i Dževada Karahasana). Pogotovo kada imamo na umu da plasiranje stvaralaštva naših pisaca na razuđeno književno tržište njemačkog govornog područja nije svakodnevna stvar, kao i da se lirske forme u prevodima rijetko kad pojavljuju kao samostalna izdanja, izvan časopisa i antologija.
Poema pod nazivom zona neutralnog pritiska nastala je tokom jednogodišnjeg boravka pjesnikinje u zamku Čerini (Cerrini-Schlössl) na književnoj rezidenciji u Gracu. Nije suvišno naglasiti da je Radičević bila najmlađa stipendistkinja programa gradski pisac Graca od 1988. godine od kada program postoji. Poema je najprije početkom godine objavljena u originalu u izdanju Partizanske knjige iz Kikinde sa pogovorom Vladimira Arsenića. Ista izdavačka kuća objavila je ranije Janinu prvu poetsku zbirku Ako kažem može postati istina (2019).
Napisana u stihu slobodnog metra, poema Jane Radičević ne može se okarakterisati kao epska forma, jer pripovijedanje nije prevashodna svrha cjeline, iako postoji narativna potka koju nije moguće zanemariti. Djelo je žanrovski najpribližnije moguće odrediti kao poemu tj. dugu pjesmu (Langgedicht), lirko-epsku formu koju karakterišu mješavina naracije i refleksije, semantički gust tekst i svedeni izraz, kao i istovremeno postojanje pripovjedača i lirskog ja koje događaje predstavlja iz sopstvenog, veoma ličnog doživljajnog polja, a koje nepogrešivo poistovjećujemo sa autorkom. Konvencionalni narativni elementi i kauzalna motivacija zamijenjeni su asocijativnim povezivanjem utisaka i ideja. Oslanjajući se na sjećanje koje nestaje, lirko ja evocira događaje iz djetinjstva, porodične istorije i života u močvarnoj ravnici na sjeveroistočnoj strani Skadarskog jezera, oživljavajući emotivne portrete bake, majke i oca, a prije svih djeda kojem je poema posvećena. Tekst je obilježen i stalnim direktnim obraćanjem izvjesnom lirskom ti koje razumijemo kao druga u igri ili ljubav iz djetinjstva, odnosno kao ljubavnika odrasle pripovjedačice, pa čak i kao njen muški alter ego. Autorka zadire u vlastitu prošlost kako bi se osvrnula na okolnosti, događaje i odnose koji su je formirali kao mladu ženu i oblikovali kao pjesnikinju. Iza naracije prosijava poetika samootkrivanja: ova poema naša je kuća /i dvosmislene rečenice naše su raskrsnice.
Centralni motiv poeme je voda, autorka eksploatiše izraziti metaforički potencijal pojma, varirajući jezičke slike sa njim u vezi: visoka voda, rijeka, plitka voda, jezero, vir, kiša itd. Voda povezuje sve aspekte teksta i ostale motive između sebe: prošlost sa sadašnjošću, instinktivno, dječje s racionalnim, introspekciju sa refleksijom, prirodu sa umjetnošću, a ženski glas s muškim ti: prekinuo mi vezu i nijesmo se čuli danima nedjeljama mjesecima/ i sada našim rijekama plutaju mrtve ribe.
Poemu odlikuje intenzivno grafičko markiranje. Tekst ispisan malim slovima teče kao voda. Poluprazne stranice, rečenice čiji se dijelovi ogledaju jedni u drugima i niz zareza nalik na kišu, uzorno ponavljaju najvažnije motive i predstave i naglašavaju njihove međusobne odnose. Ispod dugih, narativnih pasusa, kurzivom su označena mjesta (samo)refleksije. Ona se dijelom odnose na prethodno ispripovijedano, kao vrsta melanholičnog, ali osvjetljavajućeg komentara sa vremenske distance, ali dijelom i na savremeno iskustvo pisanja, ljubavi i pripadnosti, te intenzivnu samosvijest lirskog ja: „Uranjam/ u sebe/ i druge/ ponirem/ u sebe/ i druge/ izvirem/ iz sebe/ i drugih.ˮ
Iako je tematski i strukturno zaokružena, poema na kraju ostaje narativno otvorena, onako kako je mladi život otvoren prema budućnosti. Duboki uvidi lirskog glasa, od kojih se neki refrenski ponavljaju, naglašavaju stasavanje i razvoj. Djevojčica iz plitke vode izrasla je u pjesnikinju – tihu i nenametljivu, kontemplativnu, onakvu kakva jeste Jana Radičević, od koje se još mogu očekivati velike stvari.
rekla sam ti da nijesam neki plivač
ali ti znaš da
najbolje plivam u gustom tekstu
sa što više apozicija atributa apozitiva
sa što više zareza zareza zareza
kao pastrmka protiv struje
Prevod poeme na njemački potpisuju Lejla Alibašić i Bernhard Unterer, a originalne grafičke ilustracije otisnute sa duboreza u kruškinom drvetu djelo su Kristijana Tanhojzera (Christian Edition Thanhäuser).