Libri

Uvod u antropologiju medija

Autor: Lidija Vujačić

Lidija Vujačić, Homo ecranis, Beograd: Štampar Makarije / Podgorica: Obodsko slovo, 2024. , 104 str. Drugo izdanje

Knjiga Homo ecranis se bavi fenomenologijom hipermedijalizovanog društva tj. načina na koji pojedinac koristi medije i kako oni utiču na njegovo poimanje svijeta koji ga okružuje. U antropološkom pristupu medijima postoji, zapravo, više polja interesovanja pa se tako oni problematizuju najprije kroz iskustvo upotrebe (medijskih) tehnologija i refleksiju koju imaju u društvenoj sferi. Ali medije isto tako čine institucije, pravna regulativa, socijalni odnosi unutar organizacijske mreže, iskustva, artefakti odnosno kulturni proizvodi i mnogo čega drugog koje je u uzročno-posljedičnoj vezi sa medijima. Antropologija medija je, stoga, vrlo kompleksno i interdisciplinarno polje istraživanja medija u različitim društvenim interakcijama u kojima se (pre)oblikuje ličnost i kultura.

Kao i u ostalim društvenim i humanističkim naukama (za razliku od tehničkih gdje se o medijima više govori sa aspekta inovacija) i u antropologiji se raspravlja najviše o efektu masovnih medija na „ideologiziranu“, po medijskim kodovima, kulturu i isto takvu identitetsku (re)konstrukciju pojedinaca koji joj pripadaju. Medijska ideologija je, zapravo, vladajuća pa su fenomeni u okviru antropologije medija jednako važni i aktuelni jer preispituje različite aspekte  njihovog posredovanja dominirajućem mediju vremena i uopšte kritički analiziraju društvenost.

Značaj antropološkog proučavanja medija je, dakle, što ih tumači iz perspektive društvenosti koja, upravo, naglašava vezu između medijskih sadržaja i kulturnih sistema mišljenja i ljudskih praksi koje proizilaze iz njih. Stoga je za antropologe (medija) sve potencijalni teren, a etnografska praksa se sabira iz različitih aspekata svakodnevne primjene medija, uz ambivalentno vrijednosno obojeno tumačenje njihovog uticaja. Posebno je istraživačka praksa usmjerena na mlađe generacije, inače prezasićene medijima, pa je i njihov kritički odnos vrlo upitan u kontekstu medijske (ne)pismenosti. Zapravo, svaka nova generacija postaje zavisnija od medija i sa sve manjom distancom prema sadržajima zbog čega je neophodno razvijati istinsko, a ne samo tehničko znanje i medijsku informisanost, kao i svojevrsnu medijsku pedagogiju. Njena svrha je da omogući pojedincima da sami „kontrolišu“ medije tj. da, u obrnutim smjeru, osujete namjeru medija (za kontrolom) preko sadržaja koje kreiraju, budući da  pojedinac ne može sam mnogo da utiče na način na koji masovni mediji stvaraju poruke, ali može da filtrira kvalitet i stvara  ujedno subverzivno značenje i time ima „kontrolu“ nad informacijama koje dobija iz medija.

Dio iz poglavlja ,, Antropologija medija” (autor: Lidija Vujačić)