Džulijan Barns, Odlazim(o), prevod Zoran Paunović. Beograd : Geopoetika, 2026. – str. 167
Džulijan Barns, jedan od najvoljenijih pisaca savremene literature i svakako najveći frankofil među njima, objavio je, kako kaže, posljednju knjigu: „moj zvanični odlazak, moj poslednji razgovor s vama“. Zapravo knjiga i jeste neka vrsta razgovora sa čitaocima, iako žanrovski ujedinjuje autobiografski tekst, roman i esej.
Od početnog evociranja Prustove scene sa madlenom i priče o sjećanju, Barns razmišlja o starosti i pamćenju, o smrti i o jakim ranim sjećanjima, o pričama s rupom u sredini, kako on to definiše. Naravno, romaneskni sloj romana donosi nam jednu ljubavnu priču, između Stivena i Džin, njegovih prijatelja sa Oksforda. Ljubavna priča davno prekinuta nastavlja se posle mnogo godina, prava priča s rupom u sredini. Ovo je prilika da razmišlja o neostvarenim mladalačkim ljubavima, da nam daje mnoštvo primjera uspjeha i neuspjeha naknadnih susreta. Neizbježno, starost je perspektiva koja boji razmišljanja.
Priča je ovo i o bolesti autora, detaljnom putu dijagnostikovanja kancera krvi. Ipak ovo je i jedna nježna knjiga u kojoj ima i humora i vitalnosti uprkos godinama i bolesti. Prava, poznata, barnsovska ljepota pripovijedanja, lagana i zanimljiva, bez nametnutih lekcija („nisam didaktičan pisac“). Na samom kraju, Barns se upravo obraća direktno čitaocima, zahvalan što su bili „istrajno prisutni“:
„Kako god bilo, nadam se da ste uživali u našoj vezi tokom svih ovih godina. Ja svakako jesam. Vaše prisustvo me radovalo – bez vas, zaista ne bih bio niko i ništa.“
Marjana Đukić