Edicija Kirka izdavačke kuće Blum osvježavajući je izbor savremene svjetske književnosti. Često prvi put prevedeni savremeni autori i autorke različitih jezika i kultura potvrđuju izdavačku politiku – zavodljiva literatura, lijepa i značajna djela, promišljanje o duhu našeg vremena. Taj rizik može da prihvati samo posebno uredništvo, ljudi koji vole i poznaju književnost.
Moj deda je plesao bolje od svih napisan je, preveden i objavljen prije rata u Ukrajini ali je Katerina Babkina (1985) napravila tako dubok istorijski rez da njena priča posredno jeste i slika savremenih mučnih događaja. Roman prati petoro prijatelja, Ninu, Ljilju, Lesju, Mišu i Dimu, koji se upoznaju prvog dana škole, što je i datum proglašenja nezavisnosti Ukrajine, prvog septembra 1991. godine.
Roman je organizovan kao slijed prilično nepovezanih scena i priča no do kraja će svi puzzle dijelovi da se poslože tako da se dobije jedan koherentan dijegetički svijet. Preko priča o članovima pet porodica otkriva se Ukrajina iznutra, izmučena, izranjavana, obnavljana i ponovo rušena. Drugi svjetski rat, sovjetsko doba, savremena zemlja sa ratom unutar granica okvir su za različite sudbine ljudi koji dijele sa događijima brutalnost, grubost, siromaštvo i glad. Drugi baš u takvim okolnostima pronalaze prostor za nježnost, brigu, solidarnost. U ranjenim porodicama formira se petoro prijatelja koji su na kraju romana mladi odrasli ljudi koji osvješćuju traume i svoje zemlje i svojih porodica.
Pripovijedanje je suptilno, nježno i kada su događaji surovi i mučni. Ekonomična u opisima i u sudovima, autorka potvrđuje da je manje uvijek više. Bez patetike i sentimentalnosti, roman secira ukrajinske traume da na neki način postaje priručnik za razumijevanje savremene Ukrajine u ratu.
Za kraj, moram da pohvalim grafički dizajn knjiga; prelom, izbor fonta, veličina slova, izabrani su znalački da čitanje bude pravo uživanje.