Plava luna vedrim zrakom u prelesti divno teče ispod polja zvjezdanije u proljećnu tihu veče, siplje zrake magičeske, čuvstva tajna neka budi, te smrtnika žedni pogled u dražesti slatkoj bludi. Nad njom zv’jezde rojevima brilijantna kola vode, pod njom kaplje rojevima zažižu se rojne vode; na grm slavuj usamljeni armoničku pjesnu poje, mušice se ognjevite ka komete male roje. Ja zamišljen pod šatorom na šareni ćilim sjedim i s pogledom vnimatelnim svu divotu ovu gledim. Čuvstva su mi sad trijezna, a misli se razletile; krasota mi ova boža razvijala umne sile. Nego opet k sebe dođi, u ništavno ljudsko stanje, …
