“…bile su to moja majka i moje babe Na dugom putu kući preko groblja One su pojele sav moj (Da me ne bude) Strah.” Marija, Mara, Marijeta, Meri, Marica, Mare, Maša, onda Velika i Mala i Lipa Marija, pa Prababa Marija, Ujna i Strina Marija (ime se u ovoj porodici prenosi ženskom linijom) šetaju stranicama poslednjeg romana splitske autorke Olje Savičević Ivančević (1974). Sve Marije su i naratorke, one pričaju svoje priče, jedne lokalnim dijalektom, druge jezičkim varijacijama nekada nam zajedničkog jezika, a neke na engleskom nižu redove ove porodične sage. Sasvim osvežavajuće, ova priča ni po kompoziciji, ni …
