Creatio

Borivoje Adašević ZA TUĐEG GOSPODARA

Borivoje Adašević, 22. septembar 1974 – 15. januar 2019.

 

Jednoga jutra poštar mi donese neobično pismo. Mutatis mutandis, ono izgleda ovako:

Dragi prijatelju, ne ljuti se što te ovako oslovljavam iako čestite reči u životu nismo prozborili, na to sam obavezan istine radi. Ovde, u Sentandreji, u rukama držim tvoju knjigu čitajući je po bog zna koji put, i ne mogu se načuditi šta ti kod đavola još tražiš u toj ludoj zemlji! Koja li tebe muka nagoni da sediš u gradu koji niti zna za tebe, niti će ikada saznati, i pišeš za zemlju koja ne zna da li može bez zavisti gledati i najobičnije škrabalo, a kamoli ozbiljna čoveka i pisca od savesti?! Srbija je to, moj prijatelju, Srbija, a ona je uvek đavola prizivala, i đavo joj nikada nije odbijao doći po svoje. Od onog časa kada sam tvoju knjigu uzeo u šake – doneo mi je moj prijatelj Kaplan Refika, Albanac iz Beograda koji s porodicom živi u jednom budimpeštanskom pansionu – od toga trena znao sam da ću te zauvek smatrati prijateljem, bez obzira na to koliko teško to budeš mogao podneti. Zovem se Milan Almašić. Stariji sam od tebe četiri godine, i u trenutku kada sam odlučio da neizostavno odem iz Srbije, imao sam za sobom i završen fakultet, i prvi, i drugi, i treći rat, i dobrih petnaest meseci radnog iskustva kao predavač u školi – sve sam to ostavio, a ni sam ne znam kako. One godine gladi u Beogradu, dok sam studirao, ona beda što me je okivala poput starinskih negvi zatvoreničkih, pa policijska hapšenja, demonstracije, vojni pozivi – gluvo je doba noći, a na vrata neko kuca pištoljskom cevi – sve mi se to danas u košmarima vraća i progoni me, kao zli kov prošlosti, kao mrak koji bi da proglođe moje oko. Misliš da se to nekom drugom dešava, sigurno ti je distanca velika, takvi kao ti uvek su je imali prema svakome. To dolazi i od osetljivosti, čovek se naprosto mora zaštititi, odbraniti svoje uznemirene nerve, i ja to razumem. Ali ti kažem, nema različitih sudbina među ljudima poput tebe i mene. Različiti su samo putevi što vode do poražavajućih saznanja koja nas neumitno gone u ovakvo nešto, gone u izgnanstvo. Nisam ja, godinama pre svog bega, želeo ni čuti da bih mogao otići bilo kuda iz svoga grada, iz svoje ulice čak, nikada nisam dozvoljavao da preda mnom pričaju o toj temi, ali sam na kraju pobegao glavom bez obzira, trčeći koliko su me noge nosile i saplićući se o krhotine naših života. Sada, kada pogledam unazad, vidim samo krajičak konca koji je namotan odavno i kog da počnem razmotavati nameravam, ali ne sada, sada ću se zadržati samo na nekim od glavnih događaja svoga života, koji imam dovoljno hrabrosti da nazovem užasnim. Stepen iskustva, naime, mogao bi se meriti i stepenom osetljivosti onoga koji preživljava, a ne jedino prostim zbirom preživljenog.

Da ne dužim bez potrebe. Otišao sam iz Srbije dva meseca nakon završetka rata 1999. Bio je avgust, peklo je strašno. Ženu i decu, Stefana i Sofiju, poveo sam na neporecivo rizičan put, ali je to bio naš put i mi smo ga, bez ostatka, takvim i prihvatili. Da je taj odlazak bio nalik na odlaske drugih u to vreme, bio bih srećan i sada bih ti pisao o nečemu drugom, veselijem, ali nije tako. Odlasku su prethodili događaji koji se tiču i tebe, kao i svih časnih ljudi u toj zemlji, ali i oni koji se tiču samo moje porodice i mene, a koji su zapravo bili ona kap posle koje se čaša prelila. Na početku svega, kao epska preambula, stoji časni obelisk podignut u duhu svih nas u spomen Lazara i Kosova, zloupotrebljen i, stoga, naheren, ali poduprt, zato, oštrom retorikom nacionalističke inteligencije. U čitavoj zemlji rasla je radost u čast krvoprolića, hapšeni su studenti u Beogradu i drugim univerzitetskim centrima, poslovično su ukidani zakoni. Onda je došao početak mobilizacije i strah se počeo buditi u ljudima. Potom je došao mart i rat s njime, drugog dana rata moj mobilizacijski poziv. Šta sam mogao, otišao sam. Majka je, a ovde i ona svečano ulazi u priču, plakala. Ocu je progorela košulju peglajući je, dok smo se nas dvojica pozdravljali ispred ulaznih vrata.

Odem kasno svečeri i javim se po pozivu. Ljudi okolo nervozni, polupijani, pevaju nekog đavola dok im bale toče na usta. Na radiju spiker telali o hrabrosti srpske vojske, a jedan se naš usrao od straha kad je zabrujalo nad nama. Probijem se do telefona i pozovem svog rođaka na surčinskom aerodromu, a on mi kaže: „Gađali su prokleto blizu noćas, bio sam ukočen deset minuta od šoka.” Odmah mi je bilo jasno kuda je sve krenulo. Nisam samo znao koliko će demon da se održi i koliko nas će gurnuti s litice u ambis pre svog konačnog kraja.

Proces o kojem želim da ti pričam započeo je da se odvija u meni posle nekih nedelju i po dana od početka naše vojne. Iznenada, počela se u meni javljati mržnja prema ljudima. Tačnije, mržnja i gađenje. Neka vrsta mukle nesvestice, zgroženosti na sve te kreature, na svu tu gomilu rđavog ljudskog materijala oko mene. Dugujem objašnjenje da sam, uprkos diplomi Filozofskog fakulteta u Beogradu, oduvek bio veliki protivnik naših takozvanih elitista – a elitizam se kod nas uvek javljao kao varijanta snobizma i rasizma u jednom liku – i da se takvim, uostalom, smatram i sad, ali sam dugo zbog tog protivljenja gajio neku vrstu simpatije prema običnom našem čoveku, koji mi se činio bezmalo potpuno nevinim spram svega onoga što smo kroz istoriju doživljavali i što nas je, kao narod, kidalo i rasipalo po svetu. Prema srpskoj inteligenciji, ksenofobičnoj i nedovoljno kultivisanoj, a uobraženoj i zadrtoj oduvek, negovao sam neku vrstu prezira i blago gadljivog podsmeha, kakav se gaji prema naročito glupim a sujetnim ljudima u životu. Mislio sam, s pravom, činilo mi se, da se taj obični čovek, na jednoj strani, i taj pseudointeligent, na drugoj, nepremostivo razlikuju, da oni kao i da nisu iz istoga korena potekli i kao da je, jedan ili drugi, možebiti, odnekud sa strane na to tlo dospeo i ništa s njim nije imao. Ali, shvatio sam, nekako baš u to vreme, da sam se grdno prevario. Ne samo da su bili isti i iz istog korena iznikli, nego su to bili jedni ljudi, ni u čemu različiti, izuzev, možda, u broju završenih razreda škole, pa i to je često bilo pod znakom pitanja. Nešto fundamentalno različno, nešto rascepljujuće bilo je postavljeno između mene i njih, da više nije bilo izmirenja. Sad sam posmatrao ljude obične, tašte i raspomamljene, shvatajući u jednom trenu da mi se sve – i propaganda koju sam svakodnevno slušao na radiju ili televiziji i paranoja koju sam gledao na ulicama i po predgrađima, obučen u uniformu vojske – izjednačava i uobličuje u jednu sliku, u jedan nakazni lik. Cela ta šarena zemlja postajala je za mene nekom vrstom Irske u očima Irca koji je zauvek napušta, pretvarala se u onu krmaču koja proždire svoj okot i koja je, bogme, gadno razjapila svoje vilice, bez sumnje rešena da nas dokusuri. Ipak, neću naširoko o tome. Važno je to što se zbilo u meni, taj konačni razlaz s Otadžbinom, ma koliko bio bolan. Zagazivši u naredni stadijum sudbine, više nam povratka na staro nema.

Kada se čovek nađe u takvom stanju kakvo je bilo ovo moje, sve stvari poprime drugačiji izgled: ljudi se drugačije smeju, drugačije hodaju, drugačije reaguju na tebe a i ti, bogme, drugačije reaguješ na njih, sve u svemu, svet i ljudi koji koračaju njime, neprijateljskije ti deluju. Nekako se, kažem, sve menja, a pritom se menja i životna okolina. Sudbina mi je, u skladu s mojom mržnjom i gađenjem, poslala i događaj koji će potpomoći dalji razvoj tih u biti loših osećanja, koja su pre odraz čovekove slabosti negoli faktička posledica nekog represivnog društvenog delovanja. Tu sam, s tim događajem, već i pri kraju svoje priče, jer se nakon njega sve ubrzano odvija i ka našem egzilu vodi. Ukratko, evo šta se desilo:

Nije se još valjano bila ni zahuktala mašinerija rata, kad se u kuću mojih roditelja useliše desetorica vojnika. Bilo se uobičajilo u to vreme da se vojska sklanja po kućama, a da vlasnici tu pošast trpe ćutke. Eh, sad, ta naša desetorica bile su neke pijanice, tako da je u kući po ceo dan svakojake galame i lupe bilo. Niko od mojih nikada nije bio preke naravi, bili su vazda blagi ljudi. Otac, a mati moja posebno, trpeli su raznorazne uvrede, spočetka, doduše, zaustavljene na granici podnošljivosti, ali kasnije prerasle u nešto zbilja opako. Sve do trena u kome se zbilo ono o čemu ću ubrzo progovoriti, sve do toga časa, tačnije, do trećeg dana nakon njega, nisam znao gotovo ništa o zbivanjima u kući. I sâm mobilisan i u tuđem domu, smatrao sam za dužnost da nemo podnosim taj teret, iako mi nijednog trenutka nije bilo svejedno ko mi se po roditeljskoj kući mota. (Čak sam i ključ od zaključane sobe, u kojoj sam, još uvek, držao većinu svojih knjiga i drugih ličnih stvari, nosio sa sobom da, kojim slučajem, neko stran ne bi dospeo u nju.) Radili su vojnici što im je bila volja. Od kuće pravili svinjac. U toj samovolji naročito se isticao neki Brekalović, alkoholik s licem ispijenim i avetinjski bledim. Jedino su tanke i modre žilice na nosu remetile sablasno bledilo tog lika. Taj se, kažem, naročito isticao. U nekoliko navrata došao je u težak sukob s mojima. Pretpostavljaš, verujem, politika je bila u pitanju. Nije zaboravio da napomene, svaki put – a valjda me je čuo kako govorim prilikom jedne od poseta roditeljima – da im je sin, uprkos tome što je mobilisan, izdajnik svog naroda. Tražio je, takođe, u ime tog naroda, da se soba otključa i da on lično proveri šta krijem u njoj i kakve to knjige, moliću lepo, filosof čita. Majka je zahtevala da Brekalović ode iz kuće. Bog sveti zna šta je sve ona već tada o Brekaloviću znala, a nije smela ocu i meni da saopšti. Jedne je večeri taj gnusni lik iz našeg košmarnog života provalio zamandaljena vrata sobe i našao se među mojim stvarima, među knjigama i papirčinama moje filozofske esejistike. Stajao je, opskuran, na sredini sobe s Kadareovom Tvrđavom u rukama, đavo će ga znati kako je baš nju pronašao između Ničeovih ili Kantovih, Spinozinih ili Hegelovih knjiga. Tražio je, verovatno, samo ime, albansko, u jeku rata i zločina, tražio je slamku da se za nju uhvati i učini ono što je učinio. Ugledavši ga, majka je vrisnula, oca nije bilo u kući u tom trenutku, čini mi se, oproštaja za to od mene nikada neće dobiti. „Kurvo, kopile si izdajničko rodila!”, prosiktao je Brekalović pre nego što će krenuti da siluje moju četrdesetdevetogodišnju majku, koja se bila udala za svog prvog momka, onog koji će kasnije postati moj otac.

Svratio sam tri dana nakon Brekalovićevog zlodela i u kući zatekao muk. Vojnici su bili otišli, a majka je, s jastukom priljubljenim uz stomak i zgrčena, sedela na krevetu. Otac, slomljen. Čuči u uglu sobe. Ćuti. Prošlo je jedva petnaest minuta od trena kada sam saznao šta se dogodilo pa do časa kada sam, vođen instinktom zveri, pred obližnjom kafanom pronašao Brekalovića. Nasmrt sam ga istukao. Zbog tih povreda nikada više neće moći normalno da hoda, a i ona četiri meseca provedena u bolnici dovoljno govore o onome što se zbilo tog podneva. Priznajem, nisam mogao više da se kontrolišem, u mojoj svesti nije bilo razumne misli koja bi me opomenula na varvarstvo mog postupka. Tebi pišem danas, neka sam proklet, u meni je kao u praznoj crkvi neprestano odzvanjala rečenica, prostačka i surova, kao pročitana u nekoj petparačkoj knjizi: „Mislili ste, gospodine, da pojebete babu, a da ne platite, e, pa ne može!” I ta me je rečenica, opet i opet, ispunjavala mržnjom, celog. Ja sam svetio majku, ipak dovoljno svestan da taj čin ne dovedem do kraja. Ostavio sam Brekalovića živog, a policiji i sudu, kasnije, rekao sam istinu od prve do poslednje reči. Međutim, ono što se potom zbilo samo potvrđuje neke od stavova koje sam, u ovom pismu, o našim ljudima i našoj zemlji izneo. Ispostavilo se da je Brekalović rođak direktora škole u kojoj sam predavao. Usledili su pritisci, zvrndanje telefona. Ubrzo i poziv na razgovor. Ukratko, napomenuto mi je da ću, ukoliko ne povučemo tužbu za silovanje, izgubiti posao. To bi za moju porodicu i mene bilo pogubno, tako je rečeno. A ja ionako ne živim više u roditeljskoj kući, pa samim tim ne mogu tačno znati šta se sve tamo i na koji način dogodilo. Da opovrgnemo navedeno, a oni će, kažu, sa svoje strane, učiniti šta mogu. (U kancelariji u tom trenu, sem direktora i mene, sedi i Brekalovićev advokat.) Ponavljam, oni će, sa svoje strane, učiniti šta mogu. Kao da sam ja Brekalovićevu mater silovao, kao da majka moja nije tako bezočno, svirepo ponižena! Povukli se iz procesa nismo. Ali zahvaljujući đavo zna kojim sve pritiscima, danas se, moja žena, deca i ja, nalazimo u Sentandreji, van te zemlje i, moram to napisati, nedovoljno daleko od tih ljudi tamo. U jednom je trenutku moja mati zahtevala naš odlazak, jer se više nisu mogle trpeti pretnje i ucene. Sudski proces traje i trajaće, sasvim izvesno, još neko vreme. Nadam se, samo dok Brekalović ne vidi zatvora. A onda će, znam, jednoga dana, on iz zatvora izaći. Kao da ništa nije bilo, odšetaće do prve kafane na duplu rakiju s nogu, popiće je, možda štipnuti konobaricu za stražnjicu, ili nekom pijancu ispričati kako je robijao zbog toga što je povalio majku jednog izdajnika. Da ga je zemljica njegova kaznila nedužnog, da je on, u stvari, žrtva, a ne ta smrdljiva kurvetina od koje je još mogao i kakvu polnu bolest zaraditi. Ali neka! Svakome po zasluzi. On će u zatvor, a ja sam već u izgnanstvu. Dobrovoljnom ili ne – pitanje je koje zahteva drugačiji pristup. Uostalom, možda ni sam nisam nedužan prema zemlji u kojoj provedoh gotovo ceo svoj dosadašnji život.

Uzgred, ovde je dobro. Ovaj „deo Srbije” neobično prija mojim nervima, a i čini mi se da su, iako malobrojni, Srbi koji ovde žive sasvim drugačiji od tih tamo. Ili je možda bolje reći od vas tamo?!

Sutra stiže novac iz Stokholma, jedna rođaka šalje nam u nemačkim markama opskrbu za naredna tri meseca, koliko će još, po mom uverenju, trajati proces oko izdavanja švedskih useljeničkih viza mojima i meni. Refika mi je doneo tvoju pripovedačku zbirku i jednu dozlaboga lošu, prevedenu na srpski, knjigu pesama nekog svog sunarodnika, koju nameravam da bacim u đubre. Smeje se, probisvet, kaže upirući prstom u pesmaricu: „Čitati po jednu, svake večeri, pre spavanja.” „Dobro”, kažem, pa s njom pod noge. A on se strovalio na krevet i grohotom se smeje. Kaže mi da sam srpski kulturološki rasista. S vremena na vreme, lakne mi na duši. Dobro smo učinili kad smo otišli iz Srbije, radi dece, radi žene, radi moje majke. Osećam da nas ovde čeka svetlija budućnost, moj prijatelju. Ruka, evo, sama piše: „Boj bojevati, za tuđeg gospodara krv prolivati…”

 

Borivoje Adašević, Iz trećeg kraljevstva, 2006.

Priča “Za tuđeg gospodara” objavljena je i na engleskom:

Best European Fiction 2013 (Dalkey Archive Press, McLean IL USA, 2012; izabrao i priredio Aleksandar Hemon; predgovor napisao Džon Banvil).