Stefan Bošković, Mjesto rođenja. Podgorica: Nova knjiga, 2025. – str. 80
Na prvi pogled, roman Mjesto rođenja Stefana Boškovića ostaje tematski fokusiran na porodične odnose, osciliranje između privatnog i javnog, emotivnog i socijalnog bića. I dalje ti odnosi nose topografki i karakterno crnogorsku posebnost. Ovoga puta, priča prati uspješnog pisca koji iz luksuza i komfora svoje švajcarske svakodnevice kreće put rodnog sela poslije dvadeset godina. U selu mu je mlađi brat sa porodicom. Saobraćajna nesreća, na samom kraju puta, transformiše kontemplativno putovanje u trilerski delirijum.
Iako sve to podsjeća na prethodne romane, Mjesto rođenja je roman posebne formalne ljepote. Stilistički je elegantan, koherentan, zaokružen. Pored svih peripetija, prevagu odnosi jezik pripovijedanja koji je precizan, zavodljiv, neizgovoren. Dramaturške tehnike gube značaj pred narativnim zakonima pripovijesti. Dijalozi su minimalno prisutni, a rijetke izgovorene riječi više su šum, nepotrebni upadi i ne vode razmjeni.
Pripovijedanje u drugom licu, od trenutka nesreće do skoro samog kraja, isto tako su novina u Boškovićevoj poetici. Dominacija tog glasa pruža specifičnu perspektivu na događaje i odnose, koje je junak na početku izložio. Prije svih, odnos prema bratu: „brat mi je ipak ranjiva oblast, gubitak, moja ispuštena šansa i jedina preostala veza sa svijetom kojem sam okrenuo leđa“. Mjesto rođenja priča je o posebnoj bliskosti koju ni zjap od dvadeset godina, ni nerazumijevanje ne može da naruši. Priča je ovo i o lažima, samozavaravanju, o krivici i laži, o kukavičluku i o hrabrosti. Stefan Bošković hrabro ispituje, iz romana u roman, naslage porodičnih odnosa i fatalno dejstvo mjesta rođenja.
Sjajna jezička bravura i dramaturška scena jeste govor stogodišnje Gospave koji završava riječima: „Pisaca će biti na ovom svijetu, a junaka je malo ostalo“.
Marjana Đukić