O/vidu
(napisano na obali Sjevernog mora)
Žao mi je da nisam stariji bio
kad sam otišao
da se već ranije napravim na pjesnika
što piše o herojima, o umjetnosti i ljubavi
da i mene protjera kao burevjesnika
neki August, do Crnog mora
i dalje,
pa da i ja ex-ponto
sačuvam ovaj jezik ubavi
i pišem što se ne sm‘je
ode i pisma domovini
i ljuvene i tužne pjesme
Ja nemam imperatora
koji će držati me u egzilu uvrijeđen versima,
danas nema vođa koje straši poezija,
a svojim ljubavnim stihovima
ne vjerujem više uvijek ni ja
Ja sam stigao ovamo,
gdje je na obali samo praznina,
i siv taman pijesak.
Preda mnom silna nedostižna daljina
nizak val u trenu u pijesku izbriše otisak
stopala, dok u visini cikne vjetra strašni pisak.
Na smrznute valove tvrdog mora
hvata se crna ledena kora
_____________________________
11. jun 2010.
(uz četrdeseti rođendan)
Иосифу Алексáндровичу Бродскому
Umjesto drugih
i umjesto druge
slušao sam jedino muziku kako teče (ništa nije
bilo važnije),
gledao stalno oko sebe (a naravno manje u sebe)
znao vidjeti što se inače ne vidi,
volio gledati druge (to je bilo baš dobro).
Ali se bojao njihovih pogleda.
Pušio mnogo od rana, učio se, teško, i piti
i naučio tek kad mi više nije bilo stalo.
Čitao mimo biblioteke
isprobavao razna lica
pao, što god rekli o njoj, u čednu generaciju,
ne razumjevši je nikad dokraja
grizao se s njome kao lik iz realističke proze,
što god joj bliže prilazio.
Volio sam svoj grad
bezuvjetno
tek sad to vidim (pa kad tamo više nitko to neće
reći,
makar ja da se ne stidim)
vidio sam dobro to neobično mjesto, pak,
jedino gledajući u druga, veća
Vježbao sam čula, pamtio mirise
(šuta i prašina poprskana vodom u podrumima,
mokra piljevina, suhi led na koncertima)
pamtio ih
da imam za kasnije.
Tresao glavom do muke
lupao ritam po koljenima nervozno i bez
prestanka
udarao u posuđene bubnjeve
vježbao uho ali ne i instrumente
nisam volio svoj glas
(dugo)
skrivao se stalno, do kraja.
Otišao, naglo, s jednog dana na drugi
s jedne noći na jutro.
Poslije
sa svakakvima sjedio
razne tražio
mnogo se plašio
svašta se usuđivao.
Naučio slušati
kao rijetki,
ali ne i čuti sebe.
Naučio čitati ispočetka
mirno i sa strpljenjem
stekao averzije ka apsolutnom
naučio plivati u mnogo jezika
pa onda i rimovati u njima kad je trebalo
kad se više na svome ne može izreći:
Thus, made love to Miles’s Kind of Blue
Had my heart broken,
and broke some hearts too.
Gdje god dolazio, ostavljao nered
(još ga redim)
naučio živjeti s malo
a nenaučio čuvati kad se ima više, kad se ima
skoro sve,
shvatio da se najbolje osjećam u oku uragana
i najgore u tuđem oku
živio godinama gledajući samo unazad,
sanjao o ostavljenom
ne primijećujući sve ono što je dobro
naročito kad je oko mene.
Otišao, izgleda zauvijek.
Vraćao se poslije često, sve gorče
odlazio teško u oba smjera
upoznao život vlakova i ljudi u njima
nosio tovare kontrabande, torbe knjiga
čudio austrijske graničare („Büchern?!”).
Otišao, izgleda, zauvijek.
I, dosad, zaboravio točan moment
kad sam se prestao pitati
jesam li trebao.