Đorđe Matić, Nove i izabrane pjesme. Beograd: Kosmos izdavaštvo, 2024.
Za generacije „gimnazijalaca usmjereno obrazovanih“ poezija Đorđa Matića posebno je dirljivo i snažno svjedočanstvo, umnoženi Bildugsroman „čedne generacije“. Naravno, čednost je retrospektivno viđena, u analepsi od više decenija, Frederik Moro što sa svojim vršnjakom, „sunesretnikom“, evocira uzbuđenje (neuspjelog, treba li reći!) ulaska u bordel.
Najbolje što je imao taj „kišni socijalizam“, literaturu, velike pisce, otvorenost prema svijetu, obrazovanje, formalno i alternativno, sve to je sačuvano u jeziku, u misli, u svakom damaru Matićevog stiha. Emigrantski, rimski, holandski, evropski, piše južnoslovenske dijalekte i ritmove, njegovi stihovi pamte makedonski uz sveprisutni engleski, kajkavski nadvladava italijanski. „Kakav žamor ovaj jezik/kakvo strašno zujanje“, emigranstka mladost ranih stihova, lingua franca, potreba i opstanak. Iako poznata, proživljena, promišljena, ovdje prisutna u izabranim pjesmama, u novom tijelu isto je uzbudljiva poezija, potresna, depatetizirana.
Matićeva nova poezija, osvojenog, samosvjesnog, autoritarnog glasa, u kom se sažima lično i poetsko iskustvo, transtekstualni dijalog sa odabranim kanonskim poetskim glasovima, naslage krležijanskog manira, ugrešićevske slavenofilije, ritmova novog vala, narodne i popularne kulture, završava se mirom pjesme „Lingua ignota“. Zadržavajući sve kvalitete prve zbirke, noviji stihovi osnaženi su uzvišenošću („In Tyrannos“), preciznošću („O/Vidu“), moroovskim pogledom na život („11. jun 2010.“, „8. II 1984.“).
Poezija Đorđa Matića, za već osvojene čitaoce, za one koji će to tek postati, dragocjen je literarni užitak, koji garantuje autoru ovog nepoznatog jezika da ga njegovi Firentinci neće zaboraviti.
Marjana Đukić