Fernando Aramburu, Čiope, prevod Vesna Stamenković. Beograd: Dereta, 2024. –str. 694
Toni, 54 godine, srednjoškolski profesor filozofije, dobrog zdravlja i bistrog uma, odlučuje da izvrši samoubistvo, tačno za godinu dana, 31. jula 2019. godine. Ne dopuštajući hirovima Prirode da definiše ostatak njegovog života, počinje sa pripremama koje uključuju dnevničko zapisivanje posljednje godine. Stoga je ovaj obiman roman podijeljen na mjesece.
Razveden od zanosne i uspješne Amalije, otac jedne katastrofe od sina, sumira svoj život evocirajući brojne događaje od ranog djetinjstva do trenutka pisanja. Istovremeno, oslobađa se stvari iz svog stana, a počinje za njim najvrednijim – knjigama. Ostavlja ih svuda po gradu i u početku prati do koga će stići.
Prijatelj Ćopavi, žrtva terorističkog napada, i pas Pepa jedini ispunjavaju njegovu svakodnevicu, uz uglavnom nenajavljene upade sina Nikite i pojavu davno ostavljene djevojke Agvede. No, sjećanja oživljavaju oca, majku, mlađeg brata Raula, njegovu porodicu.
„Ko umire, sve reći može“, rekao bi prigodno stari, dobri Vijon. Tako da junak i narator ovog romana, u talasu pripovijesti koje za temu imaju pojedinačan život, što francuska teorija koncizno naziva récits de vie, nudi mnoštvo podataka, od trivijalnih uspomena iz djetinjstva do političkih pitanja koja muče špansko društvo. Mizantropija, mizoginija, cinizam slobodno naviru iz uma ovog filozofski mirnog i staloženog gospodina. Paćenika, kako bi to definisala Amalija.
Bez ikakve odgovornosti za odnos sa bratom, bez svijesti, makar naknadne, za vaspitanje i vrijednosti svog jedinca, posebno mjesto u ovim dnevničkim zapisima zauzimaju žene. Prije svih Amalija, njena partnerka Olga, majka, snaja Marija Elena, Agveda, direktorka i mnoge prolazne. Nerazumijevanje, obostrana zloba i mržnja, strah i nevjerovanje dovode junaka do plastične lutke kao idealne žene – služi za seks, lijepa je i ne progovara. Generacija junaka koja se oslobađala patrijarhata i sistema vrijednosti svojih roditelja ostaje falocentrična u svojoj ljevičarskoj indolentnosti.
Marjana Đukić