Andrija Vujačić Rastočki, Tragovi. Štampar Makarije i Obodsko slovo, Beograd- Podgorica, 2024
Nova zbirka pjesama Tragovi Andrije Vujačića Rastočkog objavljena je posthumno i predstavlja svojevrsni omaž pjesniku koji je bio posvećen poeziji kao suštinskom dijelu svog bića i vokacije. Predgovor, koji je sastavila autorova sestra, oslikava toplinu i poštovanje prema stvaralaštvu, ali i tuga zbog prerano ugašene pjesničke svijesti. Zbirka, međutim, nadilazi okvir ličnog sjećanja i postaje trajno svjedočanstvo jednog autentičnog pjesničkog glasa – glasa koji ostavlja tragove i u jeziku i u onome što se riječima ne može do kraja izreći.
Andrijina lirska duša rano je zakoračila u složeni svijet poezije. Njegova pjesnička imaginacija stvara poetsko-antropološki diskurs – spoj osjećajnog i misaonog – kroz koji pjeva i pripovijeda o emocijama, ljudima i događajima. Tema ljubavi, prijateljstva, odnosa sa ljudima i prostorima koji su ga identitetski i kulturološki oblikovali, u njegovim pjesmama uvijek izbija sa iskrenošću i osjećajem za moralno i estetski uzvišeno.
Vujačićeva imaginacija ne ostaje samo u riječima – on slika ljudske predjele, unutrašnje i spoljašnje pejzaže, oslikava društvene fenomene i ljudske interakcije. Ponekad se čini da on ne piše, već crta riječima, i svaki stih ostavlja trag, dajući zbirci naslov zaslužen naziv Tragovi.
Zbirka je podijeljena u dva dijela:
Prvi dio donosi neobjavljene pjesme iz različitih stvaralačkih faza – od mladalačkih nadahnuća do zrelijih razmišljanja. Te pjesme tvore tematski zaokružen ciklus u kojem dominiraju motivi ljubavi, sjećanja i traganja za smislom, a njihov raspored i izbor odražavaju prirodni tok Vujačićeve poetske svijesti.
Drugi dio predstavlja izbor pjesama iz ranije objavljenih zbirki, pokazujući sazrijevanje autora i promjene u fokusu i tematici – od intimnog do društveno angažovanog, od unutrašnjih osjećanja do univerzalnih pitanja. Kriterijumi izbora i redoslijed pjesama ne slijede strogo hronološki red niti klasična žanrovska pravila. Time zbirka dobija slobodniji ton i pruža osjećaj simbiotične introspektivne mape pjesničke duše, u kojoj se direktno susreću autorova iskustva, neposredno okruženje, kulturološki konteksti i filozofska promišljanja.
Posebno bih istakla pjesmu „Milion svetlosnih godina“, koja se čini kao središnja tačka zbirke. U njoj pjesnik govori o ljubavi koja ne traži opravdanje, već postoji sama po sebi, iskonski i univerzalno.
Proći će milion svetlosnih godina
u odgonetanju tajni zvezda i planeta,
u igri kosmičkog vetra i kometa,
pred praskom koji će neumitno doći
da rađanjem očara naša srca
i ljubav ustoliči do zvezdanih visina!
(A.V. Tragovi, 72)
Ovi stihovi pokazuju da ljubav nije prolazna emocija, već kosmička sila koja povezuje čovjeka sa svijetom i sobom samim. Dok čitam, osjećam da Vujačić ne opisuje ljubav, već nas kroz stihove vodi da je doživimo, da osjetimo njenu puninu i slojevitost. Ljubav u njegovim pjesmama je pročišćena, čista i iskonska – kao okean, kao svjetlost, kao dah postojanja.
U drugom dijelu zbirke, ton postaje ozbiljniji i reflektivniji. Pjesnik se ne zaustavlja na idealu ljubavi, već istražuje i ono što ljubav nije: gubitak, laž, tugu, mržnju i otuđenost u ljudskom društvu. Pjesma „Kameleon – grad“ (1976) gotovo proročki razotkriva licemjerje i manipulacije u urbanom životu, potvrđujući Vujačićevu sposobnost da prepozna i vizionarski oslikava društvenu dinamiku svog vremena.
Negde u kosmosu bdela je oaza
na kojoj žive bakterije – gorostasi.
Vitezov zadatak je da ih prenese
u gradove – staklenike.
Zasijale bi se u mračnim alejama
i iz njih bi se izmigoljio eksperimentalni čovek…
Aterirao je android,
u pravcu nadolazeće, zapenušale rase…
I u šiblju barskom leži,
sad nema čemu da se nada, čemu da teži…
(A.V. Tragovi, 126-127)
Simboli “androida”, “kompjutera” i “elektronskog konja” nisu samo prikaz tehničke epohe, već metafora mehanizovanog društva u kojem je čovjek izgubio svoju suštinu. Vujačić ovdje anticipira pojavu digitalizovanog svijeta i otuđenja pojedinca, govoreći o mehaničkom vitezu „ogrnutom svetlosnim godinama“ koji pokušava da se probije kroz „maglu i tamu“. Taj vitez postaje simbol modernog čovjeka koji je izgubio smisao u beskraju informacija i iluzija. Ovom pjesmom autor potvrđuje svoju vizionarsku dimenziju – sposobnost da, kroz poetičku sliku i alegoriju, prepozna duhovnu prazninu epohe. „Kameleon – grad“ nije samo pjesma o tehnologiji, već o čovjeku koji je postao njen zatvorenik. Njome Vujačić zatvara krug zbirke, vraćajući se od intimnog i emotivnog ka misaonom i univerzalnom.
Sveukupno, zbirka Tragovi predstavlja mapu duše – putovanje od svjetlosti do tame, od ljubavi do spoznaje, od pojedinca do univerzuma. Čitajući Vujačićeve stihove, imala sam osjećaj da ne čitam samo tekst, već tragove koji su već bili u meni, tragove koji nas podsjećaju na univerzalno ljudsko iskustvo.
Poezija Andrije Vujačića ne traži da je razumijemo, već da joj se prepustimo. I kada to učinimo, shvatimo da su ti “tragovi” putokazi ka samospoznaji, empatiji i ljepoti svijeta. Ova zbirka je podsjetnik da poezija ima moć da oblikuje i obasja unutrašnji život čitaoca, baš kao što su tragovi koje ostavljamo mi sami nevidljivi, ali značajni za svijet oko nas.
Anđela Jelić Čvorović