Enes Halilović, Bekos. Beograd: Laguna, 2025. -207 str.
Treći roman Enesa Halilovića Bekos formalno čine tri audio-snimka tri različita pripovjedača. Tematski, Halilović nastavlja narativnu obradu zla i nasilja, kao što smo navikli u prethodna dva romana, u surovom bogatstvu nijansi od ruganja do najokrutnijeg kriminala. Ovoga puta junaci su, a i značajan dio radnje, vezani za studenu peštersku zemlju.
Dvojica naratora su psihijatri, treći je kriminalac. U dijegetički svijet uvodi nas psihijatar Piloreta koji dolazi iz Nordhauzena na Pešter da sahrani oca. Centralni dio je ispovijest Piloretinog druga iz djetinstva Lemeza, aktera kriminalnog miljea, a roman završava psihijatrom Martinom koji iz Despotovca dolazi u malu peštersku ambulantu da bi i na kraju i on otišao u još veći sjever. Tri perspektive omogućavaju da se ljudi i događaji otkrivaju postepeno, rašomonski; neke se priče ponavljaju, neke dopunjuju novim informacijama da bi se lagano došlo do razrješenja, gdje odlučujuću ulogu dobija sam autor.
Ljudsko zlo Bekosa manje je turobno i teško u odnosu na roman Ako dugo gledaš u ponor, no zastrašujuća je upravo lakoća, banalnost i prihvatanje nasilnosti. Nije neobično da je autor stvorio čak dva lika ljekara psihijatara kao razumne protivteže. Oni su pouzdani observatori ljudskih karaktera, no ipak ne uspijevaju da ostanu izvan mreže odnosa koji se pletu na pešterskoj hladnoći. Znakovito je da će oba psihijatra emigrirati. Borba sa višegenaracijskim slojevima grijeha i zločina, čini se, nemoguć je i neželjen zadatak i za stručnjake.
Manje zainteresovan da pruža antropološke i psihološke analize, Halilović svijet tumači kao arheolog. Njega zanimaju sačuvani ostaci slojeva i slojeva civilizacija, a posebno mjesto za velikog pjesnika ima jezik. Naslage verbalnih artefakata, od eskimske poezije do Vergilija i Herodota u palimpsestnom tkanju posloženi su uz motive Halilovićevih prethodnih knjiga, poezije i Ljudi bez grobova. Lingvistički angažman je naglašen u prenosu govornog jezika Peštera, preko ličnih ispovijesti, čaršijskih anegdota, kopanja po genealogijama. Autorova teza je da je jezik inherentan čovjeku, bekos je lingvističko čudo iz Herodotove priče i dokaz da ljudi moraju da progovore. Zapravo, na kraju romana, metatekstualnim segmentom o Herodotu, realizuje se glavna tema ovog narativnog poduhvata, što potvrđuje sam naslov romana. Na početku je uvijek riječ. Ova tri audio-snimka poslata su autoru koji se skromno promoviše u urednika, koji, eto, i na kraju daje naslov bekos, prvu riječ citiranog eksperimenta.
Enes Halilović i ovim romanom opravdava status velikog istraživača u književnosti, majstora jezika i inovatora narativnih oblika. Pored svega toga, autor uspijeva da uz sve književne nagrade, žiriranja i uredništva dođe do široke publike pa će i i ovaj roman bez sumnje biti čitan i interpretiran pozorišnim i filmskim transformacijama. Na kraju, kao posebna preporuka, u ove vrele dane, izuzetno će čitaocima prijati hladni vjetrovi i led Bekosa.
Marjana Đukić